Svitalo je na trgu cvijeća. Purpur jutrenja se mješao sa mirisom proljeća, dlanovi neba su razgrtali veo zle sudbine nad srcozorjem sna. Zvona katedrale su najavila dolazeće tugovanje u srcima, jecaj tihovanja. Cvjećarica je prosipala latice tek naslućenih ruža u kalež tog praskozorja posvećene vode. Pružih ruke i na dlanovima zasjaše kristali davnog vjerovanja. U kapljicama svete svjetlosti vidjeh sliku ulaska u Jeruzalem i naslutih put pokore.
Oprah lice rapsodijom mirišljavih boja i osjetih titraje vječnosti u zraku.
U gnjezdu spletenom od listova palme i maslinovih granćica je tihovao znak ljubavi i vječnoga života. On se nasmiješio, a ja dotaknuh kovitlac uzbuđenja, cvijet uskrsnuća kojemu je Majka Kristova udahnula dušu, a primalje ga polagale uz uzglavlje rodilja za lakoću poroda, sreću djeteta, ostvarenje snova. Cvijećarica se nasmiješila i rekla, da, to je cvijet iznjedren iz spirale svemira, cvijet koji ne stari, ništa ne traži, a daruje sve. Dobih Jerihonsku ružu na dar.
U tom trenutku buđenja, u sretnom trenutku postojanja, osjetih sram, pucanje opne nepostojanja i prestanak samosažaljenja, osjetih snagu kovitlanja cvijeta uskrsnuća u sebi, osjetih ljubav, a ljubav je iskušenje postojanosti. Mirna u laguni dobro poznatih zagrljaja, sigurna u svojoj nagosti, nevidljiva za znatiželjne, neosjetljiva na požudne, uvijek lijepa u zrcalu istih očiju, sretna u svojim lucidnim trenucima.
Na obroncima sazrijevanja, u zagrljaju zrelosti, u kolotečini života, u obruču egzistencijalnih strahova, Ljubav stoji na vazi zatomljenih želja, u treperavosti nepoznatih uzbuđenja, ogrnuta haljama nepovjerenja i traži zvijezdu izgubljenu u magli godina, orkanu sudbine, u oluji ruža, procesu prelaženja u godine smirenja strasti i svjedočenje svog istinskog postojanja u vrtloženju vremena.
Podižem pogled k nebu, ćutim titraje duše vremena u titraju sna i vičem.
Dođi, pripitomi me, ti koja si pomirila nebo i zemlju, ti strasti nebeskih muza, kaosu vremena i ljepoto mog davnog sna. Vidim ljubav, koja gluha kao zaljubljen tetrijeb, sa znacima starenja luta snovima i nesigurna stoji na vratima mog dušokruga. Otvaram kapije svijesti i ne dozvoljavam joj da postaje tamničar slobodi, da jeca nad ranjenim suncem mladosti.
Pred očima srca se prosuo rajski vrt pun mirisa, boja i muzike. Pod drvetom spoznaje sjedi naša pramajka i šapuće mi:" Promjeni obrazac, zaustavi jecaje za suncem mladosti, razotkrij mit koji žene prati tisućljećima, stani pred svoje unutarnje zrcalo i pomiri se sa činjenicom da je vrijeme cvjetanja završilo, ali nemoj pristajati na tromo vrijeme čekanja kraja bez uzbuđenja, bez žudnje, bez čuđenja i znatiželje. Ljubav, boginja sretnog trenutka, vučica koja bdije nad našom ženskosti, je majka i žena u svakoj ženi.
Mi smo kćeri Ljubavi i nosimo u sebi Afroditine gene. Mi smo "osuđene" da budemo i ostanemo boginje trenutka u kojem ljubav postaje kruna življenom životu. Osjetimo Jerihonsku ružu u dubini duše, taj čudesni splet sreće, znanja i vjerovanja. Izađimo svijesne sebe i svojih godina pod koplja dnevne svjetlosti, zagrlimo sunčani trag koji će nas uzdignuti na tron koji nam je Magna mater ostavila u naslijeđe, budimo i ostanimo znatiželjene, željne spoznaje, pune čuđenja, budimo ono što jesmo žene sa spletom godina u sebi, sa cvijetom uskrsnuća koji se ugnjezdio nevidljiv, ali postojan, u našim srcima koja nikada ne stare.
